Sve same gluposti

Pamtit ću je po toplim očima. Mada, baš ih i ne pamtim, do toplinu na mojoj koži. Nijednog razgovora koji smo vodili, a znam da jesmo, se ne sjećam. Niti boje njenog glasa. Ničega. Ali znam da su je uši voljele. Da je bila prijatna i mila. Kao i kafa koju nam je iznosila. I do kraja mog života ostaće sve isto. Mutno, kao što su bila i vremena. I dječice se slabije sjećam. Možda su stalno trčkarale tamo-vamo, ko će znat'. Njih dvije. Nisam mogao da ulovim niti jednu sliku za svoj album. Valjda što su predosjećale koliko daljine im prijeti. Pa su trenirale. I jačale. Kao da su znale koliko je krletka slaba. Da ubrzo dolazi neko, vratašca da odškrine i pokaže koji je njihov let. I da će morati jako zamahnuti malešnim krilima. Odvojiti se od namagnetisanog bosanskog dna. Ničeg se eto ne sjećam. A možda je i bolje tako. Samo, te Njene tople ruke devedeset i druge, kad je spustila tabletu Ranisana u moju. Za čir koji me je proždirao tih dana. I bol kad je minula. Kristalno jasno, pamtim trenutak, bol kad je stala. Danas, neka su sjećanja izronila. Neke nove slike su tu i više nema onih starih boli. Ni moje, ni Njene. Ni mnogih. Nema više, te divne žene. Koliko god naše poznanstvo bilo kratko i sudbinski spojeno kroz ratne vrtloge, eto tu je, u nekom djeliću mog mozga. Pojavi se, samo tako. Kad ono hoće. Ili će bit' prije, onda kad me želudac zaboli svaki put. A boli prečesto. Ostavila je dubok trag a činilo se nevažnim. A u njemu, tom trenu, čitav svijet spava. Mirno mi spavaj i Ti divna ženo, koje se premalo sjećam da Te crtam, ili pišem. Nažalost.

Željela bih da bude kao prije - reče. Neuspjelo ravnodušnim glasom.
Zavapi, vrisnu, zaplaka. Očima, uspješno.

Zamislio sam se, dok sam brojao svoje bore u tim zacakljenim
očima. Želio sam, niz usne da pustim sjećanja i provučem ih joj kroz uši.
Na sve mrtve koje smo znali. I ove žive za koje je, smrt, ustvari život.
Da pljunem dole u rijeku iz revolta što se svijet promjenio bez pitanja
i opalim joj šamar da se osvijesti. Mrzio sam je. Nju i taj bezobrazluk,
i to pitanje...i tu hrabrost da podsjeća šta više nikad neće biti.
Lice joj poželih uzeti u ruke i protresti. Eruptirati i u te oči izliti lavu realnosti.
O onome što je prošlo. Zbog čega ja šutim i ne pitam. Zašto sam slab na njenu bol.
Da je gledam kako se lomi i pizdi dok joj govorim, i vuče to saznanje noćas
sebi kući da ga otvara sve do svitanja, sve dok se ne pomiri. Kao ja.
Pa otvaram flaše obarajući lični rekord u bacanju čepa u dalj. Jer me baš
zaboli neka stvar za to sve i za onog ko ti to sve podvali samo da te jebe jer sam nije
sretan. Jer ti se negdje, zaboga, omaklo pa si se i nasmijala. Kobilo trokrilna.

Obarala je rekord u blizini naših dvaju lica, možda što je bila noć.

Bit će, ne brini - rekoh i lupih je prstom po nosu kao nekad.

Mrzn'o je guzove
na -11
od leda i drveta, klupom
ljuljuškao čovjeka u čamcu
u dalekom Avgustu
čovjeka što nabrajaše
livadske biljke
presovane pod njenim leđima
i komade neba, pale joj po očima..



A iza njih, tirkizno plave misli
o nekom jesenjem pljusku
po kojem šeta
se razlijevaju
u jednoj od onih noći
tiših, od tišine
od smrti
što obično jutrom su donosile
svjetske ratove
ili su padale Troje..



A, ustvari
stvarnost je kotrljala nulu
u osam i trideset pet
ni tamo ni vamo
baš ono...